Tamo negdje napolju nosorozi hode

Opet bunda i ja. Toplo milo krzno, što me greje, dok napolju udara hladnoća januara. Snjeg krcka ispod đona nove čizme, ogoljena prsa se protive naletu smrznutog vazduha, neobrijano, podbulo lice, prkosi treveznosti očekivanog života. Opet ga gazim. Svijet tako mali i kristalno jasan, otvorio mi se kao dobra ruka, kratke partije pokera. Život, krupije, sve je milosrdniji, a ja naučih čak i da brojim karte, pa sam sve jači. Nema ni šefa u ovom kazinu da me prati na velikom ekranu, da snima moje usne,da skine nadobudnog gosta. Šefa nema jer ga ubiše. Ja ga barem još ponekad i zamislim i okrenem paćeničko lice ka kameri, gore u desnom uglu, iskreveljim se prkosno i povičem : „Oprosti mi bože!“ Pijem naravno istim tempom, mada me svakog jutra iznenadi izuzetno očuvano tuđe tijelo, ne moje, nego izvježbano , čvrsto tijelo nekog sportise, što svaki dan trči kilometre, a ne moj naviknuti oklop propale životinje. Valjda je zbog bunde, navukao sam mu drugu kožu , pa ova majčinska malo odmara. Jutra su sve bolja i bolja. Ja sam sve bolji. Džezvu pristavljam poslije pranja zuba i zasipam instant kafu. Palim cigaru dok nešto slično suncu udara u rešetke podrumskog prozora, i moja malenskost  bez kašlja počinje da pjeva i pleše po sobi ,skakuće i njiše kukovima, kao neka tinejdžerka sretna što je tako kul,hepi zbog dobrog fuka prethodne noći. Ponekad i mlatnem glavom, lijevo , desno, zamišljajući kikice kako lete  i skakućem bosonog , uz grin dej, sve zarad boljeg unošenja u ulogu nevine maloljetnice. Sve sam luđi i luđi. Mlad i uspješan. Jupi, ja!Imao sam i gosta. Pet dana. Dobar period za ostati i za otići. Nedovoljno za pokušaje mijenjanja tuđeg života, ali i prekratko da se navikneš, da ga potpuno primiš, da zavoliš. Smiju li se dva muškarca voljeti? Najbrži odgovor, dobija dve karte , za koncert Dorsa. Vodih tog svog gosta svuda, po tuđinskoj zemlji. Da skinem ili podignem mističnu maramamu sa poimanja Austrije, jednom pridošlom srbinu. Ili muslimanu. Ili hrvatu. Svi ste dobrodošli, ako nije preko pet dana.Trudih se da mu ponudim najbolje iz ličnog izloga svakodnevnice. Što me natjera da i sam , prvi put malo dublje zavirim i prerovarim stvari , kao tajne zaboravljenog tavana ili još  bolje podruma, i da ih izložim pred dragog gosta. I onda ih gledašmo zajedno. Izdvajašmo jednu po jednu i kao dva punopravna korisnika jednog života, davali smo svoj sud, nesebično djeleći kritike i pohvale. Naravno da sam dosta toga ostavio da leži negdje duboko na visokim, niskim, policama, skupljene prašine, kao što sam i neke namjerno ušminkao i prepravio , da im nabacim malo sjaja, pred prvi dan konačnog otvaranja. Šminkanje je bilo neophodno, jer čak i moja malenkost, teži da izvuče, najbolju cjenu za svoju robu, za ljude oko sebe, za namještaj, kašike i viljuške, odjeću i emocije, da proda svaki dan što skuplje, jer nikad se ne zna, kad će kran jedine vrijedne bauštele da posustane , i pusti željeznu kuglu da se otkotrlja, preko betonskih ploča, da popuste stubovi skeletnog sistema i temelj pod pristiskom odrona da uroni i  vrati se odakle je i nastao. Prah prahu, zemlja zemlji.-Malo vam manjka ovde austrijanaca! Čak štaviše, ne vidjeh ni jednog, ima vas brate, previše, svi ste se zatvorili iza jedva providne ograde paralelnog društva. Imaš svoju kafanu, u prodavnici naručuješ na srpskom, pivu dobijaš jednim migom, a njemačkim se ne služiš nikako. Nisam to očekivao! – iznese moj gost , nesebično poimanje mog života, potežući pivu.-Nisam ni ja. Sve je došlo spontano. Samo po sebi razumljivo. Isprva i sam težih toploj njemačkoj riječi, novoj kulturi i vikah nazdravlje na nepoznatom jeziku, ali preuze me neka sila i odvuče u ovaj grad iza grada, u imaginarnu mahalu iza baroknih fasada. Nekad i sam stanem ,pa se sagledam,onda pomislim, valjda je zbog jezičke barijere ili je temperament zaista drugačiji,pa se ovce istih pašnjaka opet nalaze, možda smo svi jeli iste trave i sad pokušavamo zajedno sačuvati ukus od zaborava. Zovi to nostalgija,ili kako već, ali nije stvar u jeziku, nije ni ne snalaženje čudnih auslendera, sve je to brate, do otkucaja srca. Isti ritam, udara u svima nama. Ritama balkana – 12111112.Probaj da ga sviraš, sad ovde na klupi od alpskog drveta.Odsvirašmo zajedno “haljinicu boje lila”. Odsvirali i malo i zapjevali. Slučajni prolaznik baci džoint pri kraju u našem pravcu. Adekvatna nagrada za ulične svirače. Povukoh dim i prosljedih.-Dobro zvuči i na ovom drvetu. Valjda je svejedno, instrument je nebitan za dobru pjesmu. Ali čemu udarati temelje na tuđoj zemlji, ako ostavljaš kuću da zjapi sama, tamo gdje je logična, sama po sebi jasna. Kuća koja je izrasla iz vjekovno blagonaklone zemlje? Jel to neki vid širenja, potajnog getoiziranja radi proširenja srpske teriotorije?- Heheh... Uf, teška pitanja brate. Jel ostalo još nešto. Daj  još dim, valjda će vutra da izmami skrivene odgovore. Jesi primjetio kako ti vutra mijenja percepciju, kako se svijet svlači u donji veš, čak ponekad ostane i u halterima izazivajući te debelim guzovima, da ga pojebeš kvalitetno.-A brate, tebe vutra baš šljaka.-Jašta, nego da ne ostanem nedorečen , zaboraviću kasnije, za smisao ili poentu života u tuđini pitaš? Jednostavno je brate, keš! Mogao bih ići i dublje, tražeći neke manje proste razloge mog, njihovog, boravka ovde, ali je samo jedan potpuno iskren, a on je nažalost prost i plitak- Keš.                Zapalih cigaru, i okrenuh se prema fontani lijepo upakovanoj u metalne kutije, zaštita protiv smrzavanja, pokušavajući da smislim neki milozvučniji, opravdaniji razlog, svom gostu. Šteta je, pomislih gledajući kroz metal,  da se svi spomenici preko zime sakrivaju u tople kutije, čekajući proljeće da opet izađu i pokažu ljudima sjaj i uspjehe zaboravljenih vajara. Valjda tako i mi , hodači tuđeg asfalta, čučimo preko većeg djela godine, negdje sakriveni od pogleda i očiju voljenih , da bi se na proljeće , sa prvim cvijećem pojavili, na obožavanim brdima, da pustimo dušu da istrči zarađenih par krugova. I onda opet u kutije, do sledećeg proljeća. Novog sunca, Bandini, sjećaš li se proljeća još uvijek , Bandini. -A edukacija i ta sranja? Valjda si došao na studije, da skupiš znanje, da uzmeš malo od ove jebene evrope i vratiš da popraviš naš narod? Nije jeftino prost,negó je više bezobrazno sebičan razlog što  te vuče po ovim ulicama! -Ulećeš u opasna polja, druže moj,opasna polja. Koji narod? Ko smo to mi da sudimo o stepenu razvijenosti jednog naroda,koga treba popravljati , a koga ne? Jel’ se mi to stavljamo ispred , da nosimo barjake, koje to pravo imam da menjam bilo koga osim sebe, a kamoli takvu gromadu sačinjenu od miliona duša? Pa i sam Gorki se zbunjivao u “svojim” univerzitetima, dvojbeći da li je narod vrijedan borbe i umiranja, ili je samo glupa gomila ovaca spremne za preporučenu ispašu jednog pastira. Ja volim, ne, ne , ja obožavam svoj narod , jedući njegovih mana, jednako dobro koliko i uživam u osmjehu i prsima žena koje je taj “promjene potreban” narod izronio!-Ne seri, brate, al ne seri! Naravno da su promjene neophodne, put kojim hodimo, kojim i ti hodiš, pobjegao makar i na Novi Zeland, vodi u propast zverskih instikta. Skrivaš se iza riječi ruskog pisca, koji je radio u zemlji riješenog indetiteta, čak i granice, čak religije, čak i statusa najmanjeg seljaka, najudaljenije gubernije. Samim tim što se hvataš riječi Maksima, potvrđuješ porijeklo i priklonjensto u tvom slučaju rusima. Što nisi citirao Selindžera, izbace i Ameri sa vremena na vrijeme, koju pametnu.-Heheh, dobra ti je ta.Ali ne razumijem čemu tolika uzbuđenost? Zar stvarno vidiš mene kao igrača prvog tima, fudbalske utakmice : propast – boljitak! Hehehe…- Ne budi ciničan. To me nervira kod tebe, sakrivaš se u podrumče, u svoje priče, izmišljaš život, izvan sranja u koje upadamo, a tonemo stari, i to u jebeno živo blato. Imamo jebeni jednopartijski sistem,vođen od vrhovnog kneza, čovjek pravi jebenu kneževinu, vazali i kmetove hodaju gradovima, kličemo demokratiji i poštenom evropskom sistema, a novinari pišu o ljepoti parkova i komunalnim problema, dok se narod truje nacionalizmom u svoj najgorem obliku. Nemoj me pogrešno shvatiti, ne boli mene postojanje nacionalizma, teško mi je gledati nastanak novog zanimanja : Biti Srbin! Jedino pravo, i priznato zanimanje, na teritoriji  od nekoliko hektara. Majmuni hodaju ulicama, pune kafane i kuće , nosajući partijske kartice i zlatne lance. Njihove njuške, sve su gore i gore, možda ti misliš da im ne treba dresura, ali daj da spriječimo barem orvelovske scenarije. -Samim tim što nazivaš ljude majmunima, izdižeš se u samo-proklamovanog homo sapiensa. Ti možda i vidiš problem, ali svako riješenje, jeste scenario jednog čovjeka,odnosno tebe moj druže, a to je opet jebena ideologija. Umjesto kneževine, težiš kraljevini, ali vladari ostaju ili se mjenjaju, svejedno, tu su, iznad nas. Čak štaviše, pribojavam se, a znam te dovoljno,da od iz iskrene želje za poboljšanjem, vremenom i tvojim jačanjem, istina bi se istesala, ostala bi samo moć  i nova demokratija. Pusti narod, on će sam od sebe, da sruši brane. Pusti narod, on najbolje zna.

- Pih, narod zna! Kakva ti je to izjava, narod zna. Pišam ti se na narod, medijski upravljan , zombije rukovođene dnevnom štampom.

- Izvini druže, ali sad ne samo da si gore, već počinješ i da uriniraš odozgo. Jel to božija kiša?

- Stari, ti se stvarno praviš budala, kako ne vidiš, šta se dešava. Nema ni jednog medija, nema nijednog glasa, što se iskreno širi, a i kako će kad su zagadili vazduh do te mjere, da svakim udisajem , unosiš nečiji otrov. Vidim ti se ovuda zajebavaš i sa muslimanima i sa hrvatim, sa jebenim jermenima cugaš, i šta? Nije ti dobro. -Dobro je…-naravno da je dobro , sve obrazovani momci, frajeri sa idejama i mislima, malo daljim od noža i krvi, od prošlosti i mržnje. -Nisu ni ovdje sve cvećke. Ima tu i korova, možda čak i previše.-Svejedno, opet ubereš koji cvjetak sa vremena na vrijeme, pa mu se diviš, njegovoj ljepoti i bojama prirodne ugodnosti, a dole je sve korov, ne korov, hrpa đubriva!-I Banjaluka kao tek izlegla orhideja na hrpi govana.-I Banjaluka kao orhideja. Otiđi malo dalje, ljudi gladni i bez posla, tužne priče posvuda, tužne je slaba riječ, jadne i bijedne oko tebe, oko te tvoje austrijske čaure, neprobojne udobnosti.- Ne znam stari, možda si u pravu, možda bježim, možda sam i pobjegao, ali uvijek me nešto vuče, da se vratim na startnu liniju, da trčim ispočetka, valjda je to zbog pucnja. Ratna nostalgija, hehe..- Nemoj stari ismijavati, ismijano. Vraćaš se jer uviđaš da kad su ispucali na tri metak, jedini si potrčao, a usamljena je to trka, usljed manjka takmičara. - Hm, zajeban si ti igrač, znaš to?- Ja sam jebeni nosorog i čekam da me dirnu ; reče gost potegnuši piva iz konzerve. - Kakva je?-Šta?-Pivčuga?- Sjebana, a tebi?- Nema stari bez nektara ništa!-Nema…Stajali smo tako , na teškoj noći , promrzlih ruku i noseva, pijući pivu i pušeći na malom trgu dignutom u čast Mocarta. Na trgu  pored raskrsnice za zapad - jugoistok.Pričali smo čučeći  ispod svježe ofarbane fasade, arhitekture u grcaju, kad li u pravcu sjevera proleti mali zeleni list, nošen pahuljama.Odakle taj mali drug u ovo doba, sa kojeg drveta se taj čudak otrgnu i kada? Njegove ekipe odavno nema, a na druge mora da čeka.Možda je iz nekog stana ispao, da malo uzme svježeg vazduha ili je tek procvjetao prevaren toplinom prijatnog zagrljaja, dva druga, što ćutke odoše prema raskrsnici da izaberu puteve stremljenja. Aufwiedersehen!