Šal

Hodajući, smeten i zbunjen , ulicama naletih na šal. Ležao je na prljavom asfaltu, presavijen i već pomalo sakriven od nameta bjelog ćebeta , sporih pahulja. Lijep zeleni , sa mali sjajnim tačkicama, pamučni šal. Najvjerovatnije ga je neko izgubio u žurbi i sad prevrće cjelu gajbu, tražeći ga - mislih o njemu, milujući nježni materijal vrhovima prstiju. -Slučajno je izgubljen ili ga je neka isfrustrirana ženska bacila, sa jedom i očajanjem, lupivši sa njim od pod, u znak protesta,na ne trebovanje muških poklona, ili je samo odšetao od svoje vlasnice, tužan i ozlojađen na neljubljeni vrat, tražeći bolje utočište. -Eh, te žene , u huji su spremne na sve. Napustiti sve, muškarce, život i djecu,to ću i da izdržim, ali im ne praštam šalove.
Izgubljeni šal i izgubljeni ja. Teško mi je svijete. Zaista. Pomozi mi nekako da ne sječem grkljan ovom lijepom bjelom vratu.
Mirisao je dobro. Na parfem. Na ženu.
Ogrnuh ga oko sebe , oko golog vrata, da me grije, da miriše..Samo dobra žena može da širi ovu požudu, a ja se primih na prvu. Čiji li je? Pitanje mi se provlačilo kroz misli, dok turah nos u dubinu osvježavajućeg pamuka. Neznanka. Gdje li je sad? Sama, sluša riječi omiljene pjesme tražeći, zovući čovjeka, da dođe i odvede je u raj nebeski. Ah, ti ženo, čemu takav gubitak. Ostavila si, ne samo parče tkanine i mirisa, bacila si i mirisa htenja. A ja te poželih, glasno i jasno. Uzeću ovaj šal, i idem da te tražim, po ulicama i kafanama, samo da ga odvedem njegovoj vlasnici, naravno uz pravednu nadoknadu. Bojim se razočarenja, šta ako je neka cvikerašica, debela, slučajno isprkskana parfemom ženstvenosti? Nemoguće, ovo je nosila žena, ona koja zna! Tajne muške, one iskrice što nas lože, ona žena što ide dole i bez pitanja, ona koja se predaje bez priče i nećkanja, ali u isto vrijeme dama sa crnim rukavicama koja riječi umjetnosti i poezije u onom najmanjem , ze prstu , drži. Volim te. Volim tvoj miris , tvoj izbor materijala, tvoju kosu i dušu, neznanko ja te volim i molim. Vrati se na mjesto nesreće. Razmisli malo, gdje si ga izgubila, hoću da ti je vrijedan, povratka po ovom sjebanom vremenu, da se osvrneš, zamahneš bujnom kosom, uzdahneš, zatreseš grudima, navučeš kapu dublje preko glave i da se vratiš. Vrati se meni, jer zavoljeh tvoj miris, neznanko. Vrati se je se zaljubih.
Čekao sam oko pola sata. Jeftine čizme su posustajale, a šta čovjek da očekuje za par eura, 14 , tačnije, nego vještačku kožu, što na prvi mraz , halapljivo prima i vodu i hladnoću. Ruke trljah jedne od druge, ne bi li ih zagrijao, ali džaba, zima nije naklonjena romantičarima. Možda pravnicima, ekonomista,motorizovanim gorilama kapitalizma. Mada da ne idoh pješke, ne bi ni ugledao, otkrio, spoznao opoj zelenog šala. Oni ne vide dalje od volana, a prave žene su tamo na ulici. Ovde na trotoaru, gube svoje, stvari, čekajući da ih hodači hladnih cesta spoznaju, otkriju i zavole. Prave žene i ja. Usamljeni hodač bezvremena.
Čekam već sat vremena.
Dva sata. Nema šanse da se vrati. Sigurno je neka lovatorka , što je nezainteresovana za privrženost materijalnim stvarima, Hm i Zara, i Mango , otvoreni su i sutra.Ne vidi ta dalje od naplatnog pulta. Otići će mlada gospođica i kupiti još šalova, majica, hlača, uskih bodija, narukvica, haljina i cipela, spremna da dočeka i novu sezonu gubljenja. Jebe se njoj .A ja napaćeni romantik, što čeka nepoznatu vlasnicu tkanine fantastičnog mirisa, može da ga puši. Sam na trotoaru, nepoznatog grada, čeka već satima , da se vrati ona. Prinčipesa..Još jedan romantik željan zagrljaja ide kući u pelenama.
Odustadoh poslije četvrtog sata. Smisao je nestao. Pa i najveći romantici holivudskih filmova, otišli su do sada kući , a kamoli ja, izgubljeni student slikartstva. Kod kuće me je čekala ljubav mog života. Jedina vrijedna stvar i jedina zbunjujuća. Šta radi ta boginja sa smrtnikom poput mene. Ja sam prljava životinja i prljam tvoja stopala, svevišnja Marija. Karavađo mi nije ravan. A katolik nisam.
-Gdje si bio cjelo veče? ; čekala je na fotelji, čitajući Kunderu.
- Cugo' sam sa ekipom, bio je i Deni i Brko i Dić. Znaš šta je Dić rekao, majke ti , rekao je ...
-Čiji je to šal? Šta je to! ; Ustala je i sklonivši naočale sa obožavanih očiju.
- A ovaj, ma ništa posebno, nađoh ga na ulici i zgotivio se mirisom! Kontao sam ga tebi pokloniti...; puzao sam već po podu i zemlji, cepajući estrih ispod pločica!
- Kako to misliš oduševio te miris! Čiji miris?
- Neka ga ženska zaboravila na ulici, pa ga ja pokupio, ma ništa posebno, šta odma' dižeš frku? Nisam je jebavao!
-Ne znam ja šta si radio, dolaziš pjan kući, nosiš ženski šal i još pričaš o mirisima neke žene! Zar mi nisi još jutros rekao , da ne možeš da zaspeš ako ne osjetiš miris moga tjela na krevetu?Samo mog! Jel' li? Zar nisi?
- A cure , bog te, de smiri se, našao sam jebeni šal na ulici nisam ništa uradio, popio par pivica, sa ekipom i to je to, šta si navalila ko da sam ti uletio sa nekom kuravom na gajbu. Sjeo mi miris, pa šta, jel hoćeš da mi ubiješ i jebeno čulo mirisa sad.
- Ne znam ja gdje si ti bio, i kakvom ekipom, prije sam ti samo ja bila dovoljna, a sad čučim ovdje ko papak najveći, čekajući da se vratiš. Pravim ti jebene faširane paprike. A šta ti? Upadaš pijan sa šalom neke kurave oko vrata!
- Ma nije od kurave..
- Znači braniš je?
- A žene ,ubijaš me, nemam pojma , čiji je šal, boli me jebeni kurac za šalom , sad ću ga jebeno baciti kroz jebeni prozor.
-Pa baci ga!
-Jel hoćeš? Jel stvarno jebeno hoćeš?
- Hoću!
Pomirisah ga još jednom , krišom uvukavši miris nepoznate žene posljednji put kroz nozdrve i sasvim odlučno,dramatičnim pokretima izbacih nepoželjnog uljeza kroz prozor. Padao je oko 10 minuta sa zadnjeg sprata našeg solitera.
-Jesi sad zadovoljna? Sve ću uraditi za tebe i ti to znaš!
-Ma...
-Znaš da samo tebe volim i jedino me tvoj miris uzbuđuje, miris moje breskvice!- Priđoh joj , ljubivši je u obraz , mazeći kosu i vrat , jedine žene u mom životu.
- Ti si moja beba, pa da, ti si moja najveća bebara na cijelom svijetu , eto to si...
- Ma da, to samo tako kažeš , a šal?
- Ma koji šal?
Pomirili su se zahvaljujući njemu i njegovoj upornosti, njenoj ljubavi i kratkotrajnoj ljubomori. Znala je da je voli i da je centar njegovog svijeta, da radi ko konj po cijeli dan u Meku, samo njoj da udovolji, ali nije mogla protiv sebe. Sama pomisao na druge žene, tjerala je na bjes i ljubomoru spremnu na sve. Voljela je tog jadnog studenta slikarstva. A i on je volio nju. A šal? On je padao sa 10 sprata , novosagrađenog solitera, dole na ulice i živote jednog grada, čekajući da ga pokupe i odnesu u druge priče, padao je bilo gdje, davao se bilo kome, znajući da je siguran i slobodan, da ga niko na kraju neće, jer prva žena ostavi jake tragove, na njemu, siročetu fabrike KK Visoko!