Hvala Raymondu Carveru

Mislila sam da me je sve to prošlo. Više se nikada nismo jedno drugom javili. Ma što to moglo značiti. A onda si se pojavio na mojim vratima. Očekivala sam te svih ovih godina. Bezbroj sam puta prolazila kroz taj zamišljeni susret, misleći kako ću steći sigurnost kada do njega dodje. Naravno, sve je palo u vodu čim sam te ugledala. Kao da me je netko udario nogom u želudac. Međutim, puštam te unutra. Ne rukujemo se. O ljubljenju da i ne govorimo. Odvodim te u sobu. Donosim ti pivo. Sebi čašu votke s ledom i limunom. Tek otvorenu bocu votke spuštam do svojih nogu. Tako se osjećam sigurnijom.

Kažem: «Nanio si mi bol. Nikada se nisam osjećala tako samom i napuštenom. Od početka sam znala da će me sve to s tobom skupo koštati. Osjećala sam da ćeš ti biti taj koji će me uništiti. U početku si bio drugačiji. I sama sam bila drugačija. A onda si me izludio. I to si propisno učinio. Sigurno si ponosan. Ponekad sam stvarno mogla vrištati. Htjela bih, kada pričamo o prošlosti, zaboraviti ona mučna vremena za oboje. Hajde, pričaj malo o lijepim stvarima. Ne, želim da promijeniš temu. Dosadna je. I zlo mi je od toga sjećanja. Od tada su se dogodile mnoge druge stvari. Bila je to tragedija. I više od toga. Ali zašto ju nastavljati? Zar te nije zamorilo to prebiranje po našoj prošlosti? Da, prošlosti. Mene je zamorilo. I suviše sam se tim opterećivala. Više nego što je bilo potrebno. No nikada nisam bila osobito razumna. Znaš što, mislim da si bolestan. Uvijek sam to mislila. Psihički labilna osoba. Uvijek iz krajnosti u krajnost. Iz noći u dan, iz crnoga u bijelo, iz propasti u oduševljenje. I obrnuto. Time si me potpuno rastrgao. Ja jesam manično depresivna, ali ti se me nadmašio. Svaka čast. Slušaš li me?»

Kažeš: «Slušam.»

Kažem: «Hej, bilo mi je svega previše! I tko te je danas pozvao ovamo? Kunem se da nisam ja! Pojaviš se tek tako i uđeš. Što hoćeš od mene? Krv? Želiš još krvi? Mislim da si se moje dovoljno nasisao. A i svoje si dovoljno prolio. Nikada to nisam tražila od tebe. Rekao si mi da je tvoja ljubav toliko velika da bih se mogao ubiti. Nisam to tražila. Znala sam da bi mi tu želju ispunio. Vjeruj mi, nisam bila spremna. Ali si ipak to učinio. Dva puta. Na sreću, bezuspješno. Zamisli da sam mrtva. Samo želim da me ostaviš na miru. Samo sam to tražila od tebe. Zbog čega si se sada pojavio? Znaš, meni je… znaš i sam koliko godina. Ne izgledam tako, ali se tako počinjem osjećati. Možda si se vratio da vidiš pomlađujem li se još uvijek. Sjećam se kako si se ljutio što iz godine u godinu izgledam sve mlađe, a ti si tako htio da izgledam poput žene i tako se ponašam.»

Ovome si se nasmijao.

Kažem: «Znaš što? Jednom sam mogla biti sretna. S tobom. Ali sam to propustila. Jednostavno smo to propustili. Mislim da ti ovo nikada nisam rekla. Ali sada me dobro pogledaj. Pogledaj me! Šutnuo si me, kučkin sine! Tada sam bila mlađa i duševnija osoba. I ti si bio. Bio si bolji čovjek. Sigurno si bio bolji, inače ti ne bih pripadala. Toliko sam te voljela. Do ludila. Najviše na svijetu. Zamisli! Sada je to smiješno. Možeš li to zamisliti? Sjeti se. Bili smo tako prisni da to sada ne mogu vjerovati. To je najčudnije od svega. Sjećanje da si bio prisan s nekim. I, nisam ni bila. Kažem ti, htjela bih ubuduće biti pošteđena ovog svega. Što misliš? Tko si ti? Ni Bog si ne bi uzeo to pravo! Suviše se kompromitiraš. Ali što ja znam. Ne znam što uopće više znam o tebi.»

Kažeš: «U pravu si.»

Kažem: «Složit ćeš se sa svim, zar ne? Lako popuštaš. To si oduvijek činio. Imaš svoja načela, tako pravedna i savršena, ali od njih prečesto odstupaš. Samo da bi izbjegao zbrku.»

Kažem ti, kao nemarno: «Sjećaš li se kada si na mene potegao nož?»

Kažeš: «Pomalo. Sigurno si zaslužila. Ispričaj mi.»

Kažem: «Znam da znaš. To je bio jedan jedini put kada si prestao biti autodestruktivan. Tog si puta, umjesto sebe, pokušao ubiti mene. Doista si me pokušao ubiti. Nakon što si mi zarezao kožu u podnožju vrata, trgnuo si se. Ja se čak nisam ni uplašila. Samo sam bila iznenađena zbog naglog pokreta iza mojih leđa. Bol je došla kasnije. Puno kasnije. Rekao si mi da sam se ipak uplašila. Vidio si mi u očima. Nemoj misliti da u svemu ovom sada tražim materijal za svoje priče. Sve je ovo već davno opisano. Bilo bi opisano i bez tvog posjeta danas. Vjeruj mi, nož mi je tek tako pao na pamet. Reći ću ti nešto. Stvarno žalim što se nisi ubio jednom od ona dva puta. Prije noža. Stvarno žalim. Obje su bile vrlo lijepe prilike. Možda bi mi priče bile još bolje. Sigurno bi bolje zvučale. Šteta što nisi umro onda. Trebala sam te ostaviti da iskrvariš. Da ti staklo uđe u krv i da cijela soba postane crvena i puna sitnog stakla. A ja sam trebala otići i ništa od svega toga ne vidjeti. Posljednja mi je slika trebala biti kako sjediš u naslonjaču raskomadane podlaktice. A krv teče. Staklo… rasprsnuto. Soba… crvena i lomljiva. Trebala sam. Ionako je sve otišlo k vragu. Trebala sam te dokrajčiti.»

Kažeš: «A ipak nisi.»

Kažem: «Nisam. Uvijek si imao sreće. Ukoliko se to što si živ može nazvati srećom. Za tebe ili za mene. Sada sigurno ne.»

Kažeš: «Sjećam se tvog izbezumljenog pogleda dok si se okretala i promatrala kako se krv slijeva niz tvoja leđa.»

Kažam: «Hvala Bogu da se sjećaš! Tu je bio početak propasti. Ali ti se sjećaš pogrešnih stvari. Samo nekih sramnih pojedinosti. Zato si se i zainteresirao kada sam spomenula nož. Reci mi, kaješ li se nekada?»

Kažeš: «Priznajem da držim do mračnih strana stvari. Ali ne i do kajanja.»

Kažem: «Znaš li da si običan govnar? Ne govno, već govnar. Za govno se zna da je govno i što od njega možeš očekivati. A govnar… Nikad ne znaš na čemu si s njim. Može kako hoće. Je li ti to itko rekao?»

Kažeš: «Ti. Jedanput.»

Kažem: «Oči su mi se odavno otvorile. Ali bilo je već kasno. Do grla sam upala. Natjerao si me da te zavolim i odreknem se svega. Navukao si me na tanak led. A kad sam upala u ledenu vodu, vidjela sam samo tvoja leđa. Nisi mi ni ruku pružio. Malo nepažnje – i gotovo. Prvi put nekog zavolim, i baš naletim na tebe. Stvarno nemam sreće. Jedno sam vrijeme čak mislila da ćeš mi se vratiti. Mora da sam stvarno bila luda. Mogla bih sada zaplakati, ali ti to zadovoljstvo neću priuštiti. Znaš što? Da se sada iskasapiš, ne bih ni prstom makla. Naravno da to sada nećeš učiniti, kažem to tek tako.»

Smijem se ovom. Zatim se opet uozbiljim. Mora da imam pogled luđakinje. Izbezumljen. Ne odgovaraš. Povremeno pališ cigarete. Pivo piješ dugim gutljajima. Prividno smiren, kao i obično. Ja sam potpuno zaboravila na bocu do mojih nogu. Čak i na čašu na stolu.

Kažem: «Kada si otišao, nije mi bilo ni do čega. Čak ni do pisanja. Izgledalo je kao da nisam znala što me je udarilo. Samo osjećaj kao da me je netko šutnuo nogom u želudac. Samo praznina unutra. Život je tekao, a onda se zaustavio. I ne tek tako. Zaustavio se s krikom. Mislila sam, ukoliko mu više ništa ne značim, onda ne značim ništa ni bilo kom drugom, ni samoj sebi. To je najgore što sam ikada proživjela. Znaš li koliko sam dugo od svakog telefonskog poziva mislila da si ti? Nisam to više mogla izdržati. Prestala sam se javljati. Ali ipak je to bilo najplodnije razdoblje mojega rada. Kada sam se malo pribrala, počela sam pisati. I to me je spasilo. Ništa drugo. Srce mi je toliko tuklo da sam mislila da će prepući. Što to govorim? Prepuklo je. Naravno da je prepuklo. Za sekundu. I još je slomljeno, ako baš želiš znati. Eto, to ti je istina. U samo nekoliko rečenica.»

Pogled mi je pao na čašu. Ispila sam ostatak votke i otopljenog leda. Limun je ležao na dnu prazne čaše.

Kažem: «Našao si neku, zar ne? I sigurno si sretan. Mi nismo mogli biti sretni zajedno. Ljubav i sreća ne idu zajedno. Živjeli smo u stalnom strahu što će učiniti onaj drugi. Sretan si jer si siguran i smiren. Poznajem ti dušu. Oduvijek sam ju poznavala. Znala sam ju onda, znam ju i sad. To nikada ne zaboravi. A duša ti je prašuma. Mračna i neistražena šuma. Znam kako dišeš. Ne smiješ me ni u oči pogledati, zar ne? Čak ni onda kada ti govorim.»

Kažeš: «U redu. Gledam te.»

Kažem: «Dobro. A sada ću ti reći još nešto. I imam to pravo, vjeruj mi. Mogu ti učiniti što god hoću. Ali samo ću ti reći još nešto. Uobrazio si da si netko drugi. Nikada nisi znao tko si, to sam znala ja. A sada si uobrazio da si neka druga osoba. A i mene si zamijenio s nekim. Hej, moje ime više nije isto. To nije ime s kojim sam rođena. To nije ime koje sam imala kad sam bila s tobom. To nije čak ni moje ime od prije dvije godine. Više ne znam što se ovdje događa… Željela bih sada ostati sama. Učini mi to. Dugo je vremena prošlo otkada sam od tebe nešto tražila. Hajde, učini mi to. Zar ne bi trebao otići? Otputovati? Biti na nekom drugom mjestu?»

Kažeš: «Ne, ne bih trebao biti nigdje drugdje.»

Onda si nešto učinio. Skliznuo si na pod, i čučeći, stavio glavu u moje krilo.

Ja se nisam pomakla.

Zatim si učinio još nešto. Spustio si se na koljena, još uvijek držeći glavu u mom krilu. Obrazom si dodirivao moju nogu. Nisam se micala. Nisam sklonila glavu iz krila, nisam ju dotakla rukom. Šutjela sam.

Ali sam ubrzo rekla: «Hajde, sve je u redu. Sve me je to prošlo. Malo mi je trebalo da prebolim. Misliš da nisam? Da, i onda se pojaviš ti i jednim se udarcem cijela odvratna stvar vrati. Naravno da sam osjetila potrebu da se ispraznim. Ali ti znaš, i ja znam, sada je sve svršeno. Prilično sam dugo bila očajna. Zapamti tu riječ. Očajna. Sigurna sam da u svakom jeziku postoji riječ za takvo što. Ali ipak sam sve preboljela. Vrijeme je to učinilo. Dobro je da smo nakon svega bježali jedno od drugoga kao vatra od vode. Sada imam svoj život. Razlikuje se od tvojega. To je moj život. I to je vrlo važno. To moram stalno imati na umu. Da sam učinila nešto od svog onog očaja. Ipak se ne bi trebao osjećati suviše neugodno. Mislim, u redu je da se osjećaš malo neugodno. Neće ti puno naškoditi. To se jedno očekuje nakon svega. Čak i ako se ne kaješ. Slušaj, krajnje je vrijeme da ustaneš i odeš.»

Ludo je, ali ti si još uvijek na koljenima. S glavom u mom krilu. I ne ustaješ. Kao da si prikovan za pod. Kao da se ne možeš pokrenuti.

Kažem: «Ustani sada. Što je? Želiš još nešto? Da ti oprostim? Sve ovo činiš zbog toga? To je to, zar ne? Zato si došao. U redu. Ako si spreman, reći ću ti. Opraštam ti. U redu? Jesi li sada zadovoljan? Je li ti bolje? Jesi li sretan?»

Još si uvijek na podu.

Kažem: «Jesi li me čuo? Moraš sada krenuti. Hajde, sve je u redu. Rekla sam da ti sve opraštam. Što još mogu učiniti za tebe? Ipak si TI sada sretan. Moraš krenuti. Ustani. Tako. Slušaj me. Slušaj dobro što ću ti reći.»

Primičem se. Sasvim do tvog lica. Odavno nismo bili tako blizu. Zadržavamo dah. Čekaš. Kao da ti je srce stalo.

Kažem: «Ne brini. Nikada neću pisati o ovom. Ne onako kako je doista bilo. Nikada neće moći razlučiti što je istina, a što ne. Eto, to je sve. Slobodan si. Bar misliš da jesi, zar ne? Sigurno se bolje osjećaš.»

Krećeš prema vratima. Idem za tobom.

Kažem: «Sve će ovo prestati. Uskoro ćeš se opet osjećati loše.»