Svi smo mi u početku bili mali najobičniji fetusi. Polako smo rasli 9 mjeseci i uz jauke i plač ugledali svjetlost dana. Nismo bili ni svijesni kakve nas sve stvari čekaju u tom naizgled čudnom svijetu, mogli smo samo nagadjati i nadati se da nece biti tako lose. Danas mi to izgleda smijesno. Ja fetus, provela 9 mjeseci skucena na jednom mijestu dosla na svijet u suzama i placu. Ja, sad vec cura, moram zivjeti ovaj zivot koji nisam ni odabrala onako kako najbolje znam. A znam li najbolje? Od malena nas uce drustvenim normama. Kako se kulturno ponasati, koga i kako oslovljavati, kako jesti, sjediti, pisati, pricati. Od malena nas zapravo pripremaju za zivot i zivotne nedace koje nas vrebaju iza svakog ugla. Spremni? Rekla bi da nikad nismo spremni za neke stvari koje nam se dogadjaju sada i ovdje. Ocu li ikad biti spremna? Pa ne vjerujem ni u to. Dok sam bila mladja mucilo me to ocu li dobiti novu lutku za Bozic, oce li biti najljepsa u kvartu. Kako sam odrastala shvatila sam da u biti nisu bitne lutke nego onaj s kim ih dijelis. Prijatelji. Jedna jedina rijec. Sama, a tako snazna. Ucili su mene moji i da budem dobra, uljudna prema svima. Da se odnosim prema svakom onako kako bi sama htjela da se on odnosi prema meni. Ali samo me jedno nisu naucili, kako se nositi sa porazom i s cinjenicom da mi nisu svi prijatelji i da ni jedna stvar nije onakva kakvom se cini. To sam naucila sama. Potpuno sama. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu ja sam rasla i bila okruzena ljudima. Nisam ih doduse smatrala sve prijateljima ali bili su tu. Sa svakim sam provela ugodne dane, razgovore, opijanja i izlaske. S nekima sam dijelila samo pozdrave, poneki pogled i cinicni osmijeh. Neki su dolazili, drugi odlazili ali su svi ti ljudi na neki nacin obiljezili moj zivot. Naucili me nekim stvarima koje bi otkrila i sama ali ih je tako bilo sladje otkrivati, davali mi savjete i zapravo izgradili neke moje poglede na zivot i svijet koji me okruzuje. Izgradili su dio mene. Drugu polovicu cu nadogradjivati polako, sama, korak po korak kako budem koracala kroz zivo. Ipak, moram priznati, ima nesto u onoj staroj: «covijek uci dok je ziv»!

U tom mom «koracanju» nitko mi jos nikad nije dao neki naputak kako u biti treba zivjeti zivot koji nam je dan. Netko ce reci onako kako najbolje znas, drugi ce reci kao da ti je zadnji dan u zivotu, a peti pak polako,a ja? Ja cu potvrditi sve to. Ne treba nista od toga izostaviti a opet moze se na to nadograditi. Sad dok sjedim i pisem ovaj tekst cini mi se smijesan, dok ga ponovno citam shvacam da je u biti ovo tek djelic mog zivota, tek pocetak. Puna entuzijazma i optimizma krocim iz dana u dan. Dajem si dnevne i tijedne zadatke, sto i kako trebam obaviti. Planiram si odmor, dan, izlaske.. planiram si zivot i kako cu ga provesti. Naravno svi su ti planovi za jako blizu buducnost nista nije na duge staze ali opet su planovi koji kad se izjalove bude neku gorcinu u meni. Onda zacujem jedan poznati glas u svojoj glavi «ne treba nista planirati! Ajmo spontano» i onda se nasmjesim i idem ponovno. Korak po korak. Dio po dio. Stavim si prioritete i udri. Ali strasi me pomisao, sad kad nemam bas toliko obaveza, sad mi je zivot donekle kaos, a sta ce tek biti kasnije. Uvijek me slijedi pomisao da necu biti dovoljno dobra u onome sta i kako radim. Plasi me pomisao da ce mi zivot prohujati a ja necu uzivati u minuti. Ne satu, danu tjednu nego u minuti. Nikad me nitko nije pokusao nauciti kako uzivati u jednoj jedinoj minuti. Svi mi mislimo kako je minuta jako kratak vremenski period, da se nista ne stigne u njoj napraviti ali stigne. I zato sam cvrsto odlucila ne uciti kako zivjeti vec uzivati u svakoj minuti, svakom podarenom osmjehu ,ljepoj rijeci u toplom pogledu. Uzivati u zivotu a kako ga zivjeti doci se samo, spontano. Zivot. Zivot je za mene jedna komplicirana i kompleksna rijec. Zivot nam je podaren da ga zivimo. Kako sami odlucujemo i samo se nadamo da kasnije necemo zaliti za onim sto smo propustili. Onim ljepim danom okupanim suncem kada smo htjeli prosetati a nismo, za onim slatkim deckom kojeg smo mislili pitati broj ali smo se sramili, za rodjendane koji su tako nevazni ali su ljepa i simbolicka gesta jer u biti obiljezavaju pocetak naseg zivota. U biti govore nam kako vrijeme brzo prolazi i da treba nesto poduzeti dok ne bude kasno. Recept kako zivjerti zivot ne postoji. Mozda postoje neki naputak kako ga provesti sto ljepse, ali taj naputak stvaramo mi sami. Njega nikad nitko nije izgovorio niti napisao. Napisan je u nama samima samo treba naci sastojke koji ce bas vas zivot uciniti onakvim kakvim zelite.