Ni danas nisam potpuno sigurna koja me je neobjašnjiva sila tjerala na pravljenje ajvara ove godine. Ponavljam, ajvara, dakle pravog, bez dodatka patlidžana i ostalih nadopunjujućih stvari. Prošlo je otada, evo, već 4 mjeseca, a svijest mi je u magli obavijena kao kurtizana u jednom od izloga Amsterdama.

I tako, kupila ja dvije vreće paprika, divne, crvene, sjajne. Kaže prodavačica na tržnici da su ubrane preko mosta, prave baranjske. Na trenutak mi je došlo da ih tako sve sirove pojedem, koliko su divne bile. Eventualno da napravim sarmu od koje, ali onda sam se sjetila da to nije sarma, nego punjena paprika, pa sam odustala.

Prvi je korak bio najlakši - pranje paprike. Da, to sam mislila, ali kad pereš svaku papriku posebno, a ima ih 30 kilograma, i najjednostavniji posao čini se kao Sizifov. Oprati, pregledati, pipkati, utvrditi je li neka uništena od kakve gliste, gadnog kukca ili elementarne nepogode, je li stara i mekana, i onda odabranu još ovlaš prebrisati krpicom, da ne bude mokra. Čovječe, kakav tretman, wellness za papriku! Blista bez ijedne bubuljice! Pardon, mrlje nečistoće na sebi.

Ne bi to možda bilo ništa neobično da sam ja vična kuharica, da je stan kompletno namješten, da imam sve suđe i posuđe, alat i opremu. Ovako, kuharica sam prosječna, stan je poluprazan, a od posuđa imam tavu za palačinke i lonac za juhu. Escajg polovičan. Džezva. Jedan nož za kruh. No zato je dnevna soba puna špahtli, valjaka za krečenje, boje... Pravim troskoke preskačući sve nabrojano, i više od toga, svakoga dana, posljednji tjedan. Gotovo da sam naučila letjeti.

No, da se vratim paprici. Paprike tek obrisane, sjajne i divne, lijepe kao sa slike… Hmmm, to zahtijeva fotografiranje. Na to mi je otišlo nekih pola sata. Paprike u sudoperu, en face, profil, zoom… Kao da imam za modele stotine malih Crvenkapica!

Svi koji su pravili ajvar znaju da se svako bespotrebno zadržavanje krvavo plaća, i da ćete ga se uvijek sjećati kada budete čekali da ajvar zagusti do određene granice, a to nikako da dođe, pa fali malo soli, pa je li dovoljno ljut, pa sve tako opet i opet…

Kad je došlo do slaganja paprike u tepsije, bila sam na pola snage. Mozak mi je slabije radio, ali sam se ipak dosjetila da će pečenje ići brže ako stavljam dvije tepsije odjednom na pečenje, kako bih uštedjela na vremenu. Tako je i bilo. Koliko bi tek trajalo da sam pekla po jednu? I sad mi se sledi krv u žilama na tu pomisao.

Malo sam se oraspoložila od mirisa pečene paprike, to je značilo da ipak idem prema cilju. Dok sam tako virkala u pećnicu, punila ju, otvarala i okretala paprike kako bi se ravnomjerno pekle s obje strane, povremeno sam pogledavala kroz prozor. Žaluzine su bile zatvorene tvoreći čudne sjene, jesenje sunce probijalo se posljednjim atomima snage kroz njih, ali ipak dovoljno jako da bi unutar kuhinje bio pravi mali pakao, što od sunčeve topline, što od pećnice koja se usijavala i iz koje se pušilo. Još ona hrpa pakleno crvenih paprika… da se čovjek zapita… Vražji je posao pravljenje ajvara, budite sigurni u to! Dolje su se klinci skupljali i gledali u mom smjeru, odakle se širio miris. Čak i onaj mali preko puta, lokalni tabadžija sve djece u naselju, udisao je punim plućima kada je mislio da ga ovi ne gledaju, i pri tom zatvarao oči uživajući u mirisu. Starije susjede ljubomorno su podizale sumnjičavi pogled, ne vjerujući da sam ja proizvođač tog blaga. Džaba im!

Konačno dočekah i posljednju tepsiju koju istresoh u ogromnu posudu u kojoj su se već smežurale paprike i čekale na guljenje pečene površine. E tu me uhvatila malo veća kriza. Ta je posuda bila prilično široka, visine meni do pojasa, i pomisao da ću svaku papriku iz nje izvaditi i oguliti joj kožu sablaznila me. Koliko će tek to trajati?! Sve ovo do sada bila je igrarija! Tu odlučih da je vrijeme da nešto popijem. Kratko i oštro. Mislim da je u hladnjaku ostalo još malo Becherovke koju sam zimus kupila u Bratislavi, rujem bjesomučno po pregradama, boca nije tako mala da ju ne bih odmah uočila… PU! Nema je! Netko mi je popio ispred nosa zadnje kapljice. Vidim samo dopola punu bocu neke ogavne rakije… svaka rakija je za mene ogavna, ali nema druge, treba biti hrabar… otvaram bocu, jednom rukom naginjem, drugom začepim nos i potegnem doobar gutljaj. Ai! Kakva gadost! Ako mi pozli, naći će me onesviještenu među brdom paprika, mogu li poželjeti bolje padanje u nesvijest?

Krenuh tako u struganje tone paprika, nožem kakvog se ni Rambo ne bi postidio. Tek kad sam ogulila posljednju, uhvatila me glad. Ranije nisam smjela pomisliti na išta od zemaljskih pobuda, kako se ne bih usporavala. Prostruji mi misao da odem do moje najdraže ćevabdžinice Zelenog vala na jednu porciju velikih s lukom, i odmah se prekorim. Ne dolazi u obzir, izgubit ću previše vremena. Sunce je zašlo već odavno, u kuhinji sam morala upaliti svjetlo, na što je cijeli prizor izgledao još beznadnije. Čekalo me mljevenje paprike, ukuhavanje i začinjavanje-najvažniji dio!

Mljevenje je išlo prilično brzo, ali je to bio najneuredniji dio posla. Curilo je na sve strane, kapalo preko tanjura i iz mašine za mljevenje… U jednom trenutku mi je došlo do odem po onu špahtlu iz dnevne sobe i njom napravim harakiri,  ali me ohrabrivalo to što se velika šerpa u kojoj ću kuhati puni sve više!

Konačno! Uključih dva plinska kuhala jer je šerpa bila toliko velika da je zauzela više od pola štednjaka i krenuh s miješanjem. Sjećam se da mi je baka govorila da se ne smije prestati ni sekundu kako ne bi zagorilo i da moram probati vrlo često zbog gustoće i okusa koji se treba postići. Konzervans, sol, ljuta paprika. Još soli. Još soli. Još soli. Ljutina je dobra. Još soli. Još soli. Gustoća idealna. Mmmmm, savršeno!

Ranije pripremljene staklenke već čekaju da se popune, treba sipati dok je vrelo i dobro zatvoriti poklopac. Zatim umotati sve u neki jorgan ili dvije deke, da bi se ravnomjerno hladilo, i tek za dan-dva, kada bude potpuno ohlađeno, izvaditi i staviti na vidno mjesto u stanu, da svi vide i da se dive! Gledam te skaklenke ponosno kao majka svoju dječicu,  suze mi naviru na oči, prve zrake svanuća šunjaju se kroz prozor.

Zvoni telefon.

-Hej, ja sam.  Jel' se mogu sad vratiti u stan? Ionako već svi znaju da si pravila ajvar, cijelo naselje miriši. Tko me god sreo, kaže da hoće probati.

A? Probati? MOJ ajvar? Ne dolazi u obzir! Nitko ga ne jede osim mene! Trčim do vrata, zaključavam, stavljam lanac, opet zatvaram žaluzine, tražim onaj Rambov nož, da mi bude pri ruci ako slučajno netko upadne u stan i zatraži teglicu ajvara!