Ustani, uhvati olovku, glava ti je prepuna, izbaci nešto, vrijeme je.
Olovka je daleko, ja sam u krevetu, stol je dalje nego što bi smio biti. Istežem se, ne ustajući, grabim prvu olovku na njemu. Naravno da to nije TA olovka, olovka MORA biti obična, grafitna, čak ne ni našiljena, ali to nije TA olovka. Istežem se dalje i više; pipam po stolu jer pogled ne doseže, hvatam nešto drveno, modro i žuto, na modroj žutim slovima piše Picasso potpisom slikara, zadovoljna sam, iako to nije TA. Druga je žuta, i na njoj crnim slovima piše Stabilo Swano 4907 HB = 2 ½. Ni to nije TA, ali jebi ga. Imam dvije, jedna će svakako poslužiti. Obje su tupe da tuplje ne mogu biti i već zamišljam trag na papiru koji ostavljaju. Ne sviđa mi se ni najmanje. Gledam stratište ostavljeno nakon ove herojske bitke za olovke: prevrnuta limena posuda s poginulim pisaljkama svih vrsta i uniforma, polica s CD-ima odmaknuta sa svog povijesnog mjesta, na tepihu poginuli DVD-i koje bezuspješno već četvrti put pokušavam odgledati do kraja, i svaki put zaspem na istom mjestu.

Budim se i gledam u monitor. Slika početne scene za pokretanjem filma koji je davno završio. Gledam u trag grafitne olovke. Debeo je i neuredan. Poput znakova za glasove u mojoj glavi pretočene u slova. Papir pod mojom olovkom gladak je i podatan, mek i senzualan, mami me i zove, bešumno, maše svojim dugim kažiprstom, gledajući me poželjno i pohotno svojim bijelim proširenim zjenicama. Iza vrata stana laje pas kojeg vode u šetnju. Čujem ključeve koji petljaju oko brave. Susjedu ispod zvoni sat. Ista ona iritirajuća melodija koja preduhitri moju svakog radnog jutra u 6.30. Kod mene vrijeme stoji. Sunce me dotiče kroz okno stisnutih kapaka. Vani me zove novi dan. To je samo još jedan novi dan, ne boj se.
Ja ne mogu više, moram reći to što je U, moram baciti to što je NA, moram izvaditi ono IZ, PO, OKO, PRI... Sjeti se prošle noći, pokušaj. Reci Suncu NE! Reći suncu NE tako je teško jer mami osmjehom, i zove, obećavajući novi dan, NOVI DAN. Onaj u kojem imam glavnu rolu, heroina, veliki lik iz stripa, kojoj sve polazi za rukom bez tajnih moći.

Sunce me gleda, namiguje. Moj dan koji dugo očekujem? Ili još jedan pretvoren u sivilo svakodnevice nakon napuštanja kreveta... Grlim podatni papir, grabim obje olovke, odmahnem glavom Suncu… Ne, danas me nećete prevariti, drago i prijetvorno Sunce!
Prekrivena preko glave, zapetljana, uhvaćena u mrežu praznih stranica i dvije tupe drvene grafitne olovke, danas ipak biram terapiju, odmak i otklon, biram prazan papir i prepunu glavu, biram darivanje emocija, poklanjam riječi, dijelim misli, bacam osjećaje, grebem noktima do krvi...