The Whitest Boy Alive – Rules

Jedan od onih albuma za koji, nakon što sasvim slučajno dođu u vaš posjed, mislite kako su pravljeni samo i isključivo zbog vas. Kako su samo znali…

Ezoterično akustično groove čudo s trenutcima umjerene lucidnosti i čarobnim dodatkom psihodeličnog disco fluida, obgrljen čistom i melodičnom linijom basa iz pozadine koji preuzima stilski kompletiran ritmični dojam, koji teče, teče i teče… U svim pravim smjerovima, jer nemoguće ga je strateški  i stilski odrediti.

Snaga pjevačkog šapta Erlenda Øyea toliko je uvjerljiva da mi se čini kako se obraća samo i isključivo meni. Znate onaj osjećaj koji ste imali kao teenager na koncertu svog omiljenog banda, kada mislite da gleda samo vas i pjeva vama? Pričam gluposti, pa ja i danas imam takav osjećaj na koncertima svojih miljenika. I nije me sramota. :p

Nakon prvog preslušavanja koji skoro pa nisam niti registrirala, a već je uspio završiti, pogledala sam o kome se radi. Hm, ok. Nikad čula, ni to nije me sramota priznati. Moja greška… Neće se ponoviti! To je zvuk koji poziva na ponovnu reprodukciju nakon koje se opet iznova iznenadim kada tako brzo dođe kraj. I puštam ga opet, i opet, i opet… Jer ne opterećuje svojom prisutnošću, ali značajno nedostaje kada završi.

Omiljene su mi se pjesme mijenjale svaki put kada bih slušala album u potpunosti, i to je znak da, s vremenom, kvaliteta ostaje nakon nebrojeno preslušavanja. Uspoređujući prvi album 'Dreams' iz 2006. s mojim otkrićem, ovogodišnje objavljenim 'Rules', stilski se logično nastavlja i emocionalno nadograđuje, s prepoznatljivošću koja je odlika stila samo velikih i dosljednih…. Koliko je moguće da me nešto toliko osvoji na prvu? Kronologijom, imenima članova banda, sasvim je nepotrebno baviti se. Konačan produkt govori sam za sebe. Vremenski i prostorno nije ga potrebno određivati. Svevremenski provučen, s tendencijom ostanka.

Nadam se da ćete uživati. Ja jesam. I hoću. Opet.