Markan

Oprah na ruke čarape i potkošulju, jednu majicu i dvoje gaća. Go do pojasa i ogoljenih grudi. Obrisah parket truleks krpom, klečeći na koljenima mijenjah vodu poslije svakog trećeg zamaha. Prah ga kružnim potezima. Oprah prozore penjujući se na stolicu i istovremeno skidoh zavjese, koje istresoh od prašine, lupajući drvenom stolicom po njima. Iz džezve zakuvah kafu, srolah duvan i nakon dvočasovne šljake umoran sjedoh. Podrumče je zablistalo. Sunce se kupalo u muškoj marljivosti. Da li je Marko Kraljević ribao podove? Prao gaće?

Vozio sam prema gradu 35 na sat. Tako mi najviše sjeda, sporo i lijeno. Najmanje je bučno. Jugo se, sa nabijanjem kazaljke u desno počinje tresti, amortizeri mu škripe, benzin smrdi, auspuh ruči, kao da se auto uzbudi pri mom nježnom stiskanju gasa. Možda se buni, bronda i reži kao omatorjela ljenština, koja mrzi pokret i žurbu. Slični smo Jugo i Ja. Drug je sjedio na mjestu suvozača i pljuvao po Jugi. Riječima. Imao je više prijedloga kako da dodjem do boljeg auta, ali jedan od najrealnijih bijaše, da prodam jugu, dodam još 2000 KM i uzmem polovnog Pola ili nekog Opela.

Sreo sam jutros jednog lafa, dok sam išao da produžim vizu. Zajeban lik,puno voli žene. U stvari, obožava ih. Nije od onih tipova što se razmeću brojkama, što bi ga stavili i u prljave džakove, zarad još koje crtice. Nije ovaj takav. Omanji je,nabijen, ali skladno, sportski tip, sav ušminkan. Crni sako, cipelice, pegla savršena, košulja zakopčana do vrata,manžetne, neke šminkerske boje složene, pastelne, frizurica a al- Mijatović, ma sve. Ima malo glupe oči, vire odozdo ispod duplje, kao dresiran pas,stalno u nekom grču, strahu, šta li je već? Možda je to kletva fudbalera?

-PLAŠIM SE VELIKIH STVARI – rekla je prelazeći rukom preko zamišljene tvari.

- Onda nemam prolaza kod tebe , heheh. – ispalih onako, šeretski, krativši put otkrivajući detalje poslastice spremne za grickanje. Ne otkrivaj se još. Sačekaj.

Pogledala ga je, gricnuvši donju usnu. Crvenu , punu, usnu. Nije negirala moj niski ulet. Samo je nastavila da maše rukama, tražeći u vazduhu materijalizaciju svog straha.

Slomljen prostor nas tjera na jauk.

Dematerijalizacija cigle nas zbunjuje i prezir budi. Prezir sigurnih vjekova.

Ako odletimo , šta ćemo da radimo? Ako smo anđeli, kako je gore?

Šta da radi mladi par , među vanzemaljcima?

Malim , ali zelenim je svjedno milovanje ljubavnika

otkucaj mog srca , njima nije melodija, čežnja jednog poljupca

Normal 0 false false false EN-GB X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4

Normal 0 false false false EN-GB X-NONE X-NONE

- Došla sam da Vas ubijem! – očekivao je stanodavca i već smišljao priču kako da opravda 1-mjesečno kašnjene, ali otvorivši vrata , pljusnu ga sjaj rasne crnke, krupnih očiju i sočnih usana što mu ponoviše, hladno i mehanički  - Došla sam da Vas ubijem.

Moj druže...Niče je rekao da mu rođak ostaje onaj koji se traži! To stoji, samo ima ta neka veza među nama, u koju ne sumnjamo ni ti , a bogami ni ja. Tu vezu tiho i krišom čuvamo, da se ne upletu njeni dugi prsti. Zbog te veze, ispričaću ti jednu priču, ne, radije podijeliću zapažanje sa tobom, koje ćeš samo ti moći pravedno protumačiti. Proslijedi ga slobodno i nesputano dalje, jer moje viđenje je i tvoje. A sve zarad te veze. Muško ustrojstvo.

-Daj mi neku gumicu!

 - Kakvu gumicu tražiš?

-Neku dobru, da izbrišem prošlu noć.

 -Potražiću u dječijoj ladici...

 Eh ta žena. Jača i bolja od njega , ustade zanjihavši sočnim butkama i otplovi do dječije sobe da potraži parče gume. On je sjedio u uglu i pokušavao da puši. Noć iza njega je bila bolna i sad se javlja u kratkim rezovima. Mračnim scenama sa iskrivljenim licima i nejasnim riječima. Povraća mu se. Što nije ostao u krevetu, čemu napuštati njenu udobnu postelju i sočnu sisu? Napolju je snjeg okopnio i parče sunceta se okuraži iznad unutrašnjeg dvorišta njihovog stambenog naselja.

- Lijepo vrijeme napolju! Nisam našla gumicu , hoćeš čašu vode?

- Imaš kafetina ili tako nešto?